U ime Allaha, Samilosnog, Svemilosnog
Svoj omladini u Zapadnim državama
"Gorki događaji koje je slijepi terorizam prouzrokovao u Francuskoj me ponukao da se ponovo obratim vama omladini. Za mene je žalosno da takvi događaji stvaraju prilike za razgovor, ali, istina je u tome da, ukoliko bolna pitanja ne budu osnova za pronalazak rješenja i zajedničko razmišljanje, imat ćemo mnogostruku štetu. Patnja bilo kojeg čovjeka, na bilo kojem mjestu na svijetu je, sama po sebi, žalosna za ljudstvo. Prizor djeteta koje gubi život pred očima svojih najmilijih, majke čija se porodična sreća pretvara u žalost, muža koji tijelo svoje beživotne supruge negdje žurno nosi, ili gledaoca koji ne zna da će za nekoliko trenutaka vidjeti posljednji čin predstave svog života; sve su to prizori koji bude ljudske emocije i osjećanja. Ko god ima imalo ljubavi i ljudskosti u sebi, padne pod uticaj i osjeti bol kada ugleda takve prizore, bili oni u Francuskoj, bili u Palestini, Iraku, Libanonu i Siriji. Zasigurno, milijarda i po muslimana osjeća isto, i mrzi počinitelje i uzročnike tih tragedija. Ali, stvar je u tome da, ukoliko se od današnjih patnji ne izgradi bolje i sigurnije sutra, one će ostati samo gorke i beskorisne uspomene. Ja vjerujem da ste samo vi mladi oni koji ćete, uzimanjem pouke iz današnjih neprilika, moći pronaći nove puteve za gradnju budućnosti i biti brane za stranputice koje su Zapad dovele u sadašnje stanje.
Tačno je da je danas terorizam zajednička bol nas i vas; ali, trebate znati da se nesigurnost i strepnja koju ste iskusili u nedavnim događajima u dvije stvari razlikuju od patnje koje već duge godine podnose narodi Iraka, Jemena, Sirije i Afganistana. Prvo; islamski svijet je u mnogo širim dimenzijama, mnogo većem obimu i mnogo duži vremenski period žrtva terorizma i nasilja. Drugo; nažalost, to nasilje je uvijek imalo uticajnu podršku od strane velikih sila, na razne načine. Danas malo ko ne zna za ulogu Sjedinjenih Američkih Država u stvaranju, jačanju i naoružavanju Al-Kaide, Talibana i njihovih zlih nastavaka. Pored te direktne podrške, otvoreni i poznati podržavaoci tekfirijskog terorizma, iako imaju najzaostalija politička uređenja, uvijek imaju svoje mjesto u redovima saveznika Zapada, dok se najnaprednija i najsvjetlija misao, proizašla iz živih demokratija u regiji, nemilosrdno guši. Dvostrani pristup Zapada pokretima buđenja u islamskom svijetu je jasan primjer paradoksa u politici Zapada.
Drugo lice tog paradoksa leži u podržavanju državnog terorizma Izraela. Potlačeni narod Palestine već više od šezdeset godina trpi najgoru vrstu terorizma. Ukoliko se Evropljani u proteklih nekoliko dana skrivaju u svojim kućama i ne prisustvuju okupljanjima niti odlaze u prenapućene centre, jedna palestinska porodica već desetak godina čak ni u svojoj kući nema mira od rušilačkog i ubilačkog aparata cionističkog režima. Koja se vrsta nasilja danas može, s aspekta nemilosrdnosti, uporediti s gradnjom naselja cionističkog režima? Taj režim, ne samo da nikada nije ozbiljno ni djelotvorno pokuđen od strane svojh uticajnih saveznika, ili barem, međunarodnih organizacija koje su naizgled nezavisne, nego svakog dana pustoši palestinske kuće, uništava njihove voćnjake i njive, ne dajući im priliku da prenesu svoje stvari, ili poberu svoje poljoprivredne proizvode. Sve to se u većini slučajeva dešava pred strepećim i plačnim očima žena i djece koji svjedoče udarcima i povredama članova svoje porodice, a ponekad i njihovom odvođenju na strašna mjesta mučenja. Da li u današnjem svijetu poznajete nemilosrdnost u tolikom obimu i dimenzijama, i tolikom vremenskom periodu? Ako ispaljivanje metka u ženu nasred ulice, samo zbog negodovanja zbog vojnika naoružanog do zuba, nije terorizam, šta je onda? Zato što se to barbarstvo odvija putem vojnih snaga jedne okupatorske vlade, ne bi se trebalo nazvati ekstremizmom? Ili, možda zato što se te slike već šezdeset godina stalno ponavljaju s televizijskih ekrana, više ne bi trebale podsticati našu savjest?
Vojni pohodi na islamski svijet posljednjih godina, a koji su odnijeli bezbroj žrtava, su još jedan primjer paradoksalne logike Zapada. Države koje se napadaju su, pored ljudskih gubitaka, izgubile i svoju ekonomsku i industrijsku infrastrukturu, njihovo kretanje ka napretku i razvoju je ili zaustavljeno ili usporeno, a u nekim slučajevima vraćeno desetine godina unazad. Uprkos tome, od njih se bezobrazno traži da se ne smatraju ugnjetavanim. Kako se jedna država može pretvoriti u ruševinu, njeni gradovi i sela u pepeo, a zatim im reći: „Molim vas, ne nazivajte se potlačenima!“ Zar iskreno izvinjenje nije bolje od pozivanja na neshvatanje ili zaboravljanje tragedija? Patnja koju islamski svijet podnosi svih ovih godina zbog licemjerstva i lažnog prikazivanja neprijatelja nije ništa manja od materijalne štete.
Draga omladino! Ja se nadam da ćete vi, u sadašnjosti ili u budućnosti, pretvoriti ovu zagađenu svijest; svijest čija je vještina skrivanje dalekih ciljeva i lažno prikazivanje zlobnih namjera. Po mom mišljenju, prva etapa u stvaranju sigurnosti i mira je popravljanje te agresivne misli. Dok dvostruka mjerila budu vladala politikom Zapada, i dok se terorizam, po mišljenju moćnika koji ga podržavaju, bude dijelio na dobri i loši, i dok se interesi vlada budu preferirali nad ljudskim i moralnim vrijednostima, korijene nasilja ne treba tražiti na drugom mjestu.
Nažalost, ti korijeni su tokom dugih godina, postepeno prodrli i u dubine kulturne politike Zapada, i stvorili jednu vrstu mehkog i tihog napada. Mnoge države svijeta se ponose svojim tradicionalnim i narodnim kulturama, kulturama koje su, pored svoje živosti i stvaranja, stotinama godina dobro hranile ljudske zajednice. Ni islamski svijet nije izuzetak. Ali, u savremenom dobu, zapadni svijet, koristeći napredna sredstva, insistira na kulturnom kloniranju i poistovjećivanju svijeta. Ja nametanje zapadne kulture drugim narodima, i omalovažavanje nezavisnih kultura, smatram jednim thim i veoma štetnim nasiljem. Ponižavanje bogatih kultura i vrijeđanje njihovih najsvetijih dijelova se dešava u uslovima kada zamjenska kultura nikako nema kapacitet da ih zamijeni. Naprimjer, dva elementa „agresivnost“ i „moralna raskalašenost“, koji su, nažalost, postali glavni u zapadnoj kulturi, su smanjili njen ugled i položaj i u njenim matičnim zajednicama. Pitanje koje se postavlja je to da li smo mi griješnici ukoliko ne želimo takvu neprijateljsku, nemoralnu i ispraznu kulturu. Da li smo krivi ukoliko sprečavamo poplavu pustošenja koja se prema našoj omladini kreće u okvirima različitih kvazi-umjetničkih proizvoda? Ja ne poričem značaj i vrijednost kulturnih veza. Kad god su se takve veze ostvarivale u prirodnim uslovima i s poštovanjem prema ciljanom društvu, donosile su napredak i bogatstvo. Suprotno tome, svaka neispravna i nametnuta povezivanja su bila neuspješna i štetna. Uz potpuno žaljenje moram reći da su sramotne grupe poput IDIŠ-a (DAIŠ, ISIL) plod takvih neupješnih spajanja i uvoznih kultura. Da je problem zaista u islamskom vjerovanju, u islamskom svijetu su se takve pojave morale viđati i prije kolonijalnog doba, ali historija svjedoči suprotno. Jasni historijski dokazi pokazuju kako je veza kolonizatora s jednom ekstremističkom i odbačenom misli, i to u srcu jednog beduinskog plemena, posijala sjeme ekstremizma u ovoj regiji. Kako bi, inače, iz jedne od najmoralnijih i najljudskijih vjerskih škola na svijetu, koja u svom svetom tekstu oduzimanje života jednoj osobi smatra ubistvom cijelog svijeta, moglo proisteći smeće poput IDIŠ-a?
S druge strane, treba se zapitati, zašto su one koji su rođeni u Evropi i koji su misaono i duhovno odgojeni u toj sredini, privukle takve grupe. Može li se povjerovati da su oni, nakon jednog ili dva putovanja u ratna područja, odjednom postali toliki ekstremisti da pucaju na svoje sunarodnjake? Svakako se ne smije zaboraviti uticaj dugogodišnjeg upijanja nezdrave kulture u zagađenoj sredini koja porađa nasilje. Na tom polju se mora imati sveobuhvatna analiza, analiza koja će pronaći jasna i skrivena zagađenja društva. Možda je duboka mržnja koja je u srcima nekih slojeva zapadnih društava posijana tokom godina industrijskog i ekonomskog napretka, usljed nejednakosti i ponekad zakonske i organizacijske diskriminacije, stvorila komplekse koji se, svako malo, bolesno otvaraju na takav način.
U svakom slučaju, vi ste ti koji morate razbiti vanjske slojeve svog društva, pronaći čvorove i mržnju i ukloniti ih. Rascjepi se trebaju sanirati, a ne produbljivati. Velika greška u borbi protiv terorizma su ishitrene reakcije koje povećavaju već prisutne rascjepe. Svaki emotivan i ishitren potez koji će zajednicu muslimana koji žive u Evropi i Americi, a koju čine milioni aktivnih i odgovornih ljudi, staviti u izolaciju, strah i strepnju, i još više im oduzeti njihova osnovna prava te ih ukloniti s društvene scene, ne samo da neće riješiti problem, nego će produbiti udaljenosti, i proširiti mržnju. Površne i ishitrene odluke, naročito ako dobiju i zakonski aspekt, neće imati drugog ploda do povećanja već postojećih polarizacija i otvaranja puta za buduće krize. Prema pristiglim vijestima, u nekim evropskim zemljama su postavljeni zakoni koji građane navode na špijuniranje muslimana. Takva ponašanja su nepravedna, a svi znamo da nepravda, htjeli to ili ne, ima osobinu da se vraća. A muslimani, zaista, ne zaslužuju takvu nezahvalnost. Zapadni svijet već stoljećima dobro poznaje muslimane; ni onda kada su kao stranci došli u islamski svijet i zagledali se u bogatstvo domaćina, a ni onda kada su bili domaćini i koristili se radom i idejama muslimana, većinom nisu vidjeli ništa drugo do ljubaznosti i strpljenja.
Prema tome, ja od vas, omladino, tražim da na osnovu ispravne spoznaje, dubokoumljem, koristeći se gorkim iskustvima, postavite temelje ispravnog i časnog odnosa s islamskim svijetom. U tom slučaju, u ne tako dalekoj budućnosti, ćete vidjeti da će građevina koju ste postavili na takvim temeljima, pružati sjenu sigurnosti i povjerenja svojim graditeljima, pokloniti im toplinu bezbjednosti i mira, a da će svijet obasjati zrake nade u svijetlu budućnost."
Sejjid Ali Hamenei,
29. novembar, 2015.